Za roditelje, vaspitače, učitelje, nastavnike, za sve nas
Osnovna stvar u životu je znati ko smo i šta želimo da budemo. Zato uvek vodite računa da svojoj deci, mlađim rođacima ili bilo kojim mladim ljudima oko vas podstičete um u tom pravcu.
Neophodno je decu pitati: „Šta je to što ti želiš da budeš?“, „Šta ti voliš?“. Znam, reći ćete: „Pa pitaju nas to.“ – ne. Ne pitaju, ne onoliko koliko treba, niti se trude da deca sama shvate odgovor na to pitanje.
Ključna stvar je predstaviti detetu što više mogućnosti, zanata, umetnosti, nauke, tehnike. Kroz igru probati ples, muziku, sport, slikarstvo, mehaniku, probati sve ono iz čega ono može zakljujčiti šta zapravo voli.
Da li vi volite gvakamoli sos? Ne ili ne znate da volite. Većina nije ni probala niti zna šta je, a možda je to baš ukus koji vam se dopada ispred svih.E sad zamislite dete koje je pod uticajem školskog dvorišta, „modernog“ načina života i televizije treba da odgovori na pitanje: „Šta ti želiš da budeš?“. Hoće li njegov odgovor biti fudbaler ili Nikola Tesla. Hoće li odgovor biti pevačica ili balerina. Hoće li biti srećno ukoliko ne ume da barata reketom? Čega je više na televizoru? Koliko stvari je za dete gvakamoli sos?!
U čemu ljudi greše? U tome što prepuštaju da putem televizije i drugih „kanala informisanja“ deca saznaju šta je to što postoji oko njih. Da sebe identifikuju kroz to da li su dobri u nečemu što je popularno ili ne. Onda vam je jasno zašto je odgovor mnogih na pitanje šta želiš da budeš: „pevačica“, „fudbaler“, „policajac“, „teniser“. Razumete i posledicu po mlado biće koje jednostavno nema talenat za neki od trenutno popularnih „poziva“ .Ono se oseća loše i ne samo to, već se sva pažnja preusmerava na to zašto ne trči dovoljno brzo ili zašto je neuspešan u nečemu. Primećujete problem. Cela njegova ličnost se gradi oko toga da je nešto ne ume, dok sa druge strane verovatno uništavate jednog Mikelanđela, Pikasa ili pak Mocarta. Možda i Pupina ili Teslu, možda Džordana ili Senu? Možda je izuzetan geograf, voli mitologiju, istoriju, matematiku?
Možda nije izuzetan ni u jednoj od tih stvari, ali jednostavno uživa u njima. Uživanje podstiče ponavljanje, ponavljanje neguje talenat, ponavljanje gradi znanje.
Kako ćete znati? Ko će vam reći? To dete i ne zna da postoji toliko drugih profesija, izuzetnih poziva i veština, koje nemaju način da dopru do njega. Škola? Ne bih se složio. Preslišajte se na momenat o svim predmetima koje niste voleli? Koliko je predmeta koje bi ste i voleli, da vam ih nastavnik nije zgadio. Koliko puta je bilo bitnije šta imate iz matematike, nego recimo iz likovnog i muzičkog? Školski programi su pisani „za minimum od svega“. Dobrim delom su i promašeni. Ali najgore od svega, ne podstiču na razmišljanje. Sem par svetlih primera učitelja, nastavnika i profesora koji uzmu vreme da zapravo porazgovaraju sa tom decom ispred njih na uštrb „nastavnog plana i programa“ škola se svodi na „hajde da odradimo ovo što moramo“ pa vi vidite posle šta ćete. Što se kaže: „Šta ti život donese.“
A život nudi mogućnosti, na nama je da li ćemo ih prepoznati kao takve ili će samo proći pored nas. Sada zastanite na tren pa zamislite šta je ono zapravo što vi volite? Da vam neko kaže „ispuniću ti san“ – šta biste rekli? Da li mislite da je osoba u ogledalu spremna za sve ono što želi?
U životu morate imati san koji sledite, nešto što vas ispunjava, nešto u šta pobegnete kada želite da maštate o lepom. Ne smete napuštati san, ali ne smete ni zapostaviti život zarad sna. To što recimo nemate novca da platite pilotsku školu, ne znači da treba da odustanete od tog sna. Isto tako, treba da vidite od čega ćete živeti u međuvremenu, šta je sredstvo kojim biste stigli do neba. Ako volite slikarstvo, poeziju, razmislite koliko pravnika i doktora se bavilo slikarstvom, poezijom. Obezbedite sebi priliku da radite ono što volite. Ne ograničavajte decu, ne ograničavajte dete u sebi. Samo budite realni, imajte san koji sledite i planove koji će vam pomoći da budete bolji.
Biti bolji znači biti bliže snu. San je sreća, ukoliko ste srećni, vaš san je ostvaren.
Zastanite, zapitajte se šta zapravo volite i kako da u tome uživate. Naučite da uživate u malim stvarima. Posadite drvo, neku biljku. Probajte da napišete pesmu. Probajte da plešete, probajte da slikate, probajte jogu, probajte bilo šta i vidite da li vam prija. Ne ograničavajte sebe deklarišući se da slušate ovo ili ono, slušajte šta vam prija. Ne budite mejnstrim samo da bi se uklopili, ne budite na silu alternativa samo da ne biste bili kao svi. Budite Vi. Spoznajte sebe i razmišljajte o svom putu. Promišljajte o onome što želite, onome što vas ispunjava, onome što morate da uradite.
Svako ima nešto u čemu je dobar, samo je pitanje da li je to saznao ili ne.
Do narednog naslova, Nemanja i Dijana.
Stasha Caca C.
June 20, 2014Odličan tekst! 🙂
admin
June 20, 2014Hvala Caco :).
Smizletina
June 20, 2014Odličan tekst. Šteta što puno ljudi, prvenstveno mladih roditelja neće nikad doći do ove stranice. Da li zbog lenjosti ili nezinteresovanosti? Kada kažem nekome pročitala sam dobar tekst tu i tu o tome i tome, uglavnom dobijem odgovor, citiram "nemam ti ja vremena za to, aj mi prepričaj šta je tu bitno"
Dete je kao prazan list papira – i mi ga bukvalno kreiramo, dete je ipak naš odraz, jer sve polazi iz kuće. Nažalost, ljudi sve manje rade na sebi, a to se naravno odražava i na decu.
Dakle, u tekstu je lepo sažeta i pogodjena suština, a koliko ljudi će staviti prst na čelo i malo razmisliti o svemu ostaje nam da vidimo…
admin
June 20, 2014Stvar ličnog izbora.
Lista prioriteta, sistema vrednosti je drugačija od individue do individue.
Odraz toga se vidi u društvu, globalno.
Sara
June 20, 2014Odlično napisano!
admin
June 20, 2014Drago nam je da ti se dopada.
SuperNova Kozmetika
June 20, 2014Bas lepo receno. Svaka cast. Meni bude zao kad vidim da se na decu ne obraca dovoljno paznja od strane roditelja ili uopste starijih iz njihove okoline. Nije ni cudo onda kako znaju samo za ono sto vide na tv-u a nije da danas ima neki veliki izbor sta mogu da vide osim ako ne gledaju National Geografic i sl.
admin
June 21, 2014Reč dovoljno, nije adekvatna, već, se obraća bedno malo. Ne znam koji izraz da upotrebim.
Drago mi je da ti se dopao tekst, zaista.
Malegria
June 20, 2014У својој 23. години се одважих и уплатих час сликања. Ја, која сам била благо речено неуспешна на часовима ликовног. И било је предивно :)! Нема везе што вероватно нећу сликати попут Микеланђела и што ћу се одрицати да бих платила и будуће часове, које ћу похађати највише два пута месечно (због новца). Нема везе што цртам као ногама и што ми је осећај за простор ужасан. Ја сам на том часу уживала, као и после њега и једва чекам да завршим прву слику.
Дакле, никад није касно и није важно ако нисте природни таленат, немојте да вас то спутава. Мени је требало дуго времена да схватим то. И овај текст ми је баш лепо легао после мог искуства и размишљања (додуше, ја сам размишљала о себи, а не о деци).
Што се деце тиче, мислим да највише на њих утиче кућна атмосфера. Кад се на то додају немотивисани и безвољни наставници и вредности које се провлаче кроз медије, добијају се деца знамо већ каква.
admin
June 21, 2014Generacijo :).
Mnogo mi je drago što si napisala komentar, zaista si mi izmamila osmeh na lice. Suština je u uživanju i tome da si ispunjena, da te to čini srećnom. To da li je rad za "konkurs" ili pak samo zarad lične satsfakcije, zaista nije važno.
Nije ovo tekst striktno za decu, generalno, za ljude, sa akcentom na obraćanje pažnje na one koje "mi vaspitamo/formiramo".
Iz kuće dosta polazi.
Anonymous
June 21, 2014Odlican post! Vrlo inspirativan.Da je meni neko dao ovakav savet kada sam upisivala fakultet verovatno ne bih upisala ovaj koji sam zavrsila :(.Cesto se desava kada zelimo da upisemo srednju skolu i fakultet nismo ni svesni sta upisujemo i cime cemo se baviti,cesto se vodimo pogresnim idejama.U mom slucaju se radi o tome da sam idealizovala sadasnje zanimanje i da je doslo do toga da sam trenutno jako nezadovoljna i kada se svemu tome toda trenutna situacija sve se svede na to da diplomirani pravnik zavrsi na tehnickop pregledu,opis posla: izdavanje markica a o plati i da ne govorimo.U cemu je greska? U nama jer ne znamo sta nas ceka kada zavrsimo fakultet ili tu dolaze do izrazaja neki drugi problemi kao sto je nesredjeni sisitem? Tema je vrlo siroka i teska tako da cu se ovde zaustaviti.Takodje bih imala jedan predlog posto vidim da si veoma originalna u ovom sto radis.Volela bih da vidim post o tome da li je bolje ostati u drzavi i raditi za neku smesnu platu ili otici u inostranstvo i raditi bilo kakav posao.Mislim da je dosta mladih ljudi u dilemi zbog celokupne situacije i da bi ovakav post izazvao veliko interesovanje.
admin
June 21, 2014Pre svega, hvala ti što si ostavila komentar. Veoma mi je drago da ti se dopao post.
Prokomentarisala bih sledeće na temu zanimanja: Period završetka srednje škole i punoletstvo koje ga prati, a koje smo svi čekali kao da je neki put koji vodi u bolje sutra, ispostavlja se kao jako čudan trenutak za upisivanje fakulteta. Misleći da smo dovoljno zreli, pametni, da znamo šta hoćemo (mada ispostavi se i da znaju ljudi, ne generalizujem) upisujemo ono što će nam navodno biti sutra posao, ono što ćemo voleti da radimo. A šta dobijemo/dobijaju ljudi, ovo pišem generalno da ne shvatiš pogrešno… To je kao ona rečenica: Teorija je lepa, ali malo drugačije je u praksi.
Neuređen sistem, visoka stopa nezaposlenosti (ne bih o podacima, muka mi je od njih), nepotizam i ostali faktori, dovode ljude u situaciju da žele da beže odavde i da se preispituju iz dana u dan šta su uradili, o čemu su mislili kada su nešto upisivali, završavali, kada danas ili nemaju posao, ili rade "daj šta daš" – jer, je li od ljubavi se ne živi.
Predlog je izuzetno dobar, volela bih da napišem i sama tekst na tu temu – pošto razmišljam na više načina i posmatram iz više uglova tu priču "otići ili ostati", ali i da pitam za mišljenje ljude koje znam, a koji su proputovali i imali bi da kažu nešto – mislim da bi bilo veoma korisno.
Na kraju, žao mi je što si samo jedna u nizu onih, koji su, kako ja kažem "propiškili krv" da završe nešto konkretno, zahtevno, a za to nisu adekvatno nagrađeni i nemaju satisfakciju, niti novčanu, niti na psihičkoj bazi, po pitanju svog zanimanja. Volela bih da kažem da nas čekaju bolji dani.
Zahvaljujem ti se na javljanju i nadam se da ću uspeti da realizujem predlog.
Anonymous
June 22, 2014U ovom tekstu nisu samo deca sustina, sustina smo svi mi kojima mediji i okolina serviraju popularne stvari, a mi ih prihvatamo potiskujuci svoje zelje i snove, sve one stvari u kojima uzivamo. meni se dopao ovaj tekst, ma odusevio me je, i nisam ga ocekivala na kozmetickom blogu, a ti Nikola, ako citas ovo svaka ti je kao u Njegosa, da znas.:) Malegria i tvoj post je predivan, drago mi je sto radis nesto sto volis i sto te cini srecnom.
admin
June 22, 2014Slažem se sa prvom rečenicom i drago mi je da ti se dopao post. Ovaj blog je počeo kao lifestyle, što se da videti ako se malo arhiva prelista, ali je kozmetika počela da dominira, što ću promeniti, jer mi nedostaje sve ono čemu sam ranije posvećivala više vremena :). Ima još gostujućih postova, pa malo pregledaj unazad :).
Nemanja je jedan jako kvalitetan momak, koji ima šta da kaže, a ja jedvačekam dan kada će objaviti knjigu. Istina, ima dosta vremena do tada, ali znam da će se to izvesno dogoditi. Čita i ove komentare, naravno.