Moja borba sa ankcioznošću

by Saturday, October 5, 2013
POJAM ANKSIOZNOSTI


Anksioznost predstavlja stanje koje se karakteriše osećajem unutrašnje uznemirenosti, neprijatnosti uz napetost i nemir. Anksiozna osoba, stalno je u stanju pripravnosti, njen autonomni nervni sistem lakše se aktivira nego kod ostalih i obično se brže uplaši na neki iznenadni zvuk, što može izazvati niz raznih simptoma poput lupanja srca, znojenja i slično.
Anksioznost je posledica velike količine stresa, stanje je na kojem se može raditi i prevazići.SIMPTOMI

Postoje mnogi simptomni koje stručna literatura opisuje, vezujući za pojam anksioznosti, ja ću navesti samo neke koje sam na sebi osetila.
Sortiraću ih po bojama, od zelene  do crvene, prema intenzitetu jačine koju sam sama odredila.

– glavobolje (hronične)
– nesanica, a kada sanjam noćne more
– unutrašnji  nemir
– lupanje srca
– osećaj gušenja 
– strah od gubitka kontrole

Glavobolja
Prva stavka kojoj sam pridavala najmanje značaja. U nekom momentu, saživela sam se sa tim bolom i funkcionisala kao da je sastavni deo mene što je naravno – greška! Izađite, prošetajte, popijte čaj, ako treba kada je baš nužda, popijte lek (u konsultaciji prethodno), samo nemojte sedeti skrštenih ruku.

Nesanica, pa noćne more
Dugo sam imala problema da zaspim a onda sam počela da praktikujem jednu stvar.
Kada legnete, prvi korak trebao bi da bude da isključite mozak, u smislu da ne mislite ni o čemu.  Čini se da je nemoguće? Moguće je, ali morate vežbati – mnogo. Za nekoga kao što sam ja, kome informacije velikom brzinom cirkulišu po glavi, ovo je bio jako težak zadatak. Fokusirajte se na neki zvuk, bilo koji (šum vetra, uključite laganu muziku, šta god). Pokušajte da ništa osim toga ne čujete i ni o čemu da ne razmišljate. Kada postignete to, osetićete se kako vam se telo opustilo i oslobodilo napetosti i mnogo ćete brže zaspati. U početku je jako teško, posebno to “dugme za isključenje”, ali finalni rezultat je odličan i prilično poželjan.

Unutrašnji nemir i lupanje srca
Prilično neprijatan osećaj za koji ne mogu naći adekvatne reči da opišem. Nekada sam se šalila kao da “nisam u svom telu” koliko sam se osećala čudno.
Primećivala sam da se ne osećam uobičajeno i dobro, ali nisam znala kako sebi da pomognem. Kako se u istom trenutku na neki način uplašim, srce krene da lupa jako brzo, mada se to dešavalo i iz čista mira, ali sam tada uglavnom pod ogromnim stresom. Obično sam ostavljala sve što radim u tom trenutku i pravila pauzu i pila čaj, pa neka je najbitnije na svetu. Najbitniji ste sami sebi.

Poslednja dva sam stavila u crvenu zonu, zato što smatram da su bili najozbiljniji simptomi od svih.
Jako je čudno sedeti u prostoriji sa ljudima (ili još gore biti napolju) i samo odjednom “tražiti vazduh” pod realnim izgovorom da ga trenutno nema dovoljno i da vi jednostavno teško dišete. Vazduha ima, nemir u vama proizvodi takvu reakciju. Jako je važno, dosadna sam, biti priseban, a još važnije nemati paničare u okolini. Ako ljudi postave situaciju lošijom i strašnijom nego što ona sama jeste, vama će biti gore.

Stah od gubitka kontrole
Kada vam se dešavaju neke od ovih stvari (mada ima gorih od iznad pobrojanih), u nekom trenutku razmišljanja, padne vam na pamet: “Šta ako ja izgubim kontrolu nad samom sobom”, “Šta ako sutra ne pobedim ovo i savlada me”, ” Da li je sa mnom sve u redu?”. Sve su ovo prilično logična i sasvim normalna pitanja, koja svakako imaju rešenje.

Živimo u dinamičnom svetu, prepunom tenzije, rokova za odrađivanje nekog posla, ljudi su nervozni, svi imaju probleme, na privatnom i poslovnom planu, retko ko je danas bezbrižan i gleda svet kroz ružičaste naočare (čast izuzecima, uvek). Potrebno je trezveno razmisliti.

Šta je uzrok tih osećanja koja se javljaju i kako možete doprineti da se to u što kraćem roku reši? Iako je u nekim trenucima “sve crno i može biti crnje” – nešto tipa 50 nijansi crne, ne morate uvek govoriti: “Jao drugima je bolje, meni katastrofa”. Pa moglo je i gore, što će reći budite malo zahvalni i trudite se da svaki dan makar mrvicu napredujete u bilo kom segmentu života i na taj način nadomestite i potiskujete one lošije stvari. Većina stvari i problema se da rešiti i zaista sve može biti u redu, ako se malo potrudite i napravite neke konkretne poteze. Smatram da su najveći problemi izgubiti nekoga dragog pre vremena, ili neka neizlečiva bolest, sve ostalo, mislim da se da rešiti, ali i sa prethodno navedenim se živi.
Ne tešim ja nikoga, već objektivno govorim, sama sam to prošla. Sa druge strane, loše ne može biti zauvek i sve to negde život sam po sebi izbalansira.

Konkretni predlozi:


1. Za početak poželite da učinite nešto
Nije dovoljno to samo reći, potrebno je zaista negde u dubini duše osetiti potrebu da promenite sve ono što vam u životu ne odgovara i čini da se osećate manje dobro, lepo. Ukoliko je vaše ponašanje jedna od stavki, radite na tome. Najteže je priznati,promeniti i pobediti sebe, a vrlo jednostavno kritikovati druge.

2. Odvojite vreme za sebe 
Svakoga dana treba posvetiti sebi pažnju, makar na kratko za stvari koje vam prijaju i koje volite. Nije važno da li je to gledanje nekog televizijskog programa, čitanje novina, šetnja ili jednostavno ležanje na krevetu. Rečenica: “Nemam vremena za sebe” je neprihvatljiva, to više asocira na to da vi ne želite.


3. Birajte reči
Situacija će izgledati onoliko dobro ili loše, u zavisnosti od toga kako se vi prema njoj postavite i kako je imenujete. Stvari treba nazvati pravim imenom.
Nije isto reći (banalan primer): “Jaoooo boli me glava, poludeću, očajno se osećam” – krajnje paničnim tonom, ili: “Ne osećam se trenutno dobro, imam bolove u glavi, trebalo bi  da uradim nešto po tom pitanju”. Situacija je i dalje ista, glava boli pa boli, ali treba uraditi nešto da ona prestane i tome pristupiti prisebno i adekvatnim pristupm. Ukoliko  pođete  paničnim stavom i nastupom, ne idete korak napred, već nazad.

4. Ne stidite se da tražite pomoć
Svako ko iole zdravo razmišlja, zna da je pametnije obratiti se za pomoć nego čuvati u sebi. Koliko god da mislite da možete podneti neke stvari, to se kumulira u vama i na kraju praktično pucate i padate u prilično loše stanje, neću reći depresija, pošto je jaka reč, ali  svakako loše i potpuno nepotrebno.
Da li će to biti roditelji, braća/sestre, prijatelj, da li ćete otići kod psihologa/psihijatra – izbor je vaš. Nekada je efekat belog mantila i nepoznate osobe mnogo veći i jači od onog koji možemo dobiti od bližnjih.

5. Nemojte misliti da će drugi rešiti vaše probleme i da će vam biti večna podrška
Ako se oslanjate na druge, nećete stići nigde. Podrška mnogih uglavnom je kratkog daha, a vi ste ti koji sa svojim “problemom” ostajete dok on od strane vas i isključivo vas ne bude rešen. Život se nastavlja, a ona otrcana “koga nema bez njega se može” poprimiće pravo značenje, zato to ne dozvolite.


6. Budite istrajni
Ključno.

+ sitnice  koje su meni značile i koje sam primenjivala, stari post – relaksacija
+ pripremite sebi čaj od matičnjaka i nane – deluje veoma umirujuće na organizam
+ pogledajte na Yt neke vežbe (joga) i pokušajte makar da neku da uradite, evo predloga ovde

update – čitateljke predlažu
+ čaj od mente
+ Jody W. – pogledajte na yt

Ovaj tekst, zasnovan je na stručnoj literaturi koja mi je bila dostupna kao i na ličnm iskustvu. Želja mi je bila da ga podelim sa svima onima kojima bi eventualno značio.
Potpuno sam iskrena i smatram da je ovo tema na koju sam imala nešto konkretno da kažem. Nadam se da ste tekst shvatili na pravi način i da ste prepoznali cilj ovog obraćanja. 


Zamolila bih sve one koji nisu prepoznali suštinu mog pisanja, ili nisu želeli da vide pravu nameru  teksta, da komentare prepuste onima koje je tema dotakla na bilo koji način.
Nije problem objaviti komentar, ali takve stvari ne doprinose rešenju. Tema je životna i zato dajte da budemo kulturni i civilizovani.


Da li se neko pronašao u ovoj priči? Bilo da je deo prošlosti ili sadašnjosti?


Do narednog naslova 🙂

No tags 87 Comments 2
87 Responses
  • Jovanin Kutak
    October 5, 2013

    Pronasla sam se u naslovu, zato sam i glasala za ovaj post dok ti je na blogu bila anketa… Pronasla sam se i u tekstu, u svakoj recenici koju si napisala… Meni su jako pomogli snimci koje objavljuje Jody W. Pravo sam bila jako sumnjicava a sada ne mogu da zaspim dok ne pustim njene "hipnoze" i uz njih zaspim i jako lepo spavam 🙂 Ako zelis, mozes pokusati, evo ti link za jedan od njenih videa http://www.youtube.com/watch?v=Tu6vMi73cEs&feature=c4-overview&list=UUsgZsyBG7rmXIH2K2JQmbUg

    • admin
      October 5, 2013

      Ne mogu da kažem da mi je drago što si se pronašla u ovome, ali i jeste, zato što vidim da lepo reaguješ na moj način izlaganja i da ima smila sve ovo.
      U suštini, dosta toga je već iza mene, ali apsolutno ne bežim od toga da čujem i pogledam nešto novo, otvorila sam link i stavila u bookmark, pogledaću čim stignem u toku dana. Korisnih stvari nikada dosta :).

    • Jovanin Kutak
      October 5, 2013

      Drago mi je da je dosta toga iza tebe. I iza mene je ali bez obzira na to, mnogo se lepse osecam kad zaspim uz neki od videa od pomenute Jody… Zena ima toliko umirujuci glas da stres koji se nakuplja tokom dana, prosto nestane 🙂

    • admin
      October 5, 2013

      I meni, ali naravno, to ne znači da treba ni ja ni ti da prestanemo da udovoljavamo sebi, sve se mora održavati, a stabilnost najviše. Jako si me zainteresovala i hvala ti puno što te nije mrzelo da proslediš link. 🙂

    • Lenka
      October 5, 2013

      Evo i ja sam je označila, gospoju ovu šta lipo priča! Tenks Jovana! 🙂

    • admin
      October 5, 2013

      😀 neka si.

  • Anonymous
    October 5, 2013

    Pronasla sam se u:
    – unutrašnji nemir
    – lupanje srca
    – strah od gubitka kontrole
    Od previse pozitivne osobe pretvorila sam se u suprotno. Pocela sam da izbegavam ljude, da se osecam uplaseno u njohovoj blizini. Prestala sam da izlazim napolje, prestala sam da se druzim. Samo sam zelela da se izolujem od svih i dobro porazmislim o svom zivotu. Neke osobe su me svojim postupcima naterale da se zamislim da li su pravi ljudi oko mene. Mogu da kazem da se trenutno borim sa anksioznoscu i nadam se da cu se vratiti i ponovo biti ona stara ja. Sve ide iz glave.

    • admin
      October 5, 2013

      Žao mi je što to čujem. Smatram da je važno prepoznati da nešto i šta konkretno nije kako treba. Nakon toga, treba polako doći do idejnog rešenja i postepeno ga sprovesti u delo. Ako si pozitivna i druželjubila bila do sada, ne znači da to ne možeš da vratiš, samo ti je potrebno malo vremena. Pronađi šta su stvari koje ti prijaju i trudi se da ih priuštiš sebi kada god možeš bez izgovora, napredak neće izostati, sigurno. Istina, ide iz glave i baš zbog toga kada si svesna pomozi sebi.

    • Anonymous
      October 5, 2013

      Hvala na odgovoru 🙂 Da, uvek sam bila nasmejana, vedra, raspolozena.. Neki ljudi su umeli da mi kazu – Blago tebi, bas uzivas u zivotu.
      Onda se odjednom sve okrenulo.. Ali znam da sam sama kriva za sve to! Radim na tome da se vratim na staro. Ili mozda jos bolje da se pretvorim u neku novu osobu i zaboravim proslost. Volela bih da je ovo samo adolescentska kriza, mada mene dugo drzi. Ja sam neko ko sve drzi u sebi i morala sam negde da -puknem-.
      Sada polako, cini mi se kao da pocinjem zivot iz pocetka, kao da sam usla u drugu fazu zivota.
      Cinjenica je da u tu drugu fazu mogu da udjem kao mnogo pametnija i obazrivija. Ali vredi probati. Vredi iskoristiti drugu sansu zivota.
      Htela sam da te pitam > koji momenat u tvom zivotu je bio presudan da se izvuces iz ovoga? Sta je ono sto ti je dalo snagu?
      Pozdrav 🙂

    • admin
      October 5, 2013

      Nema na čemu, ja uvek odgovaram na komentare i to gotovo na sve.
      Šta ti drugi govore to je jedan padež, a kako se ti osećaš, veoma često drugi. Nije prirodno da svi znaju kako ti je stvarno, zato što ti nisu svi dovoljno bliski ni dragi dovoljno da im toliko dozvoliš.
      Ne moraš nužno biti sama kriva za sve što ti se dešava. U velikom procentu jesi krojač svoje sudbine, ali ima niz faktora, recimo na nivou porodice, poznanika iz neposrednog okruženja, ljudi iz škole/sa fakulteta/posla itd…Sve to kada se skupi, daje jedan "komplet" i svaki od faktora ima svoj udeo. Tvoj je zadatak da odrediš šta koliko i kome pripada i gde je najveća "zasluga" za to tvoje osećanje.Nakon toga, ide promena.
      Mene je to držalo dosta dugo, više od godinu i po dana, u naletima naravno. To je dosta vremena. Ne bi smela to da držiš u sebi, ali ozbiljno ti govorim. Razlog što sam ja dugo bila loše je što nisam apsolutno nikome htela reč da progovorim na tu temu, a kada sam shvatila da sam sam svoj dželat, onda sam se oslobodila i puno mi je lakše bilo.

      Šansu sebi uvek moraš pružiti, ako ti je drugi ne daju, sama sebi moraš. Takođe, nema šta da probaš, to je izvesno da će se desiti, ali ti treba motivacija.

      Šta je bilo presudno…. Hm… Već mi je komentar kilometarski ali ću se potruditi da te ne smorim. Shvatiš i vidiš da stagniraš, sama sebi nisi po volji, život se da nastaviti i bez tebe – to ti u jednom momentu stvarno klikne u glavi. A imaš samo jedan da ga proživiš i maksimalno iskoristiš sve njegove draži. Drugo, pitaš se: "Dokle više ovako?" Jednostavno, potražiš u sebi sve one vrednosti koje kriješ i njima pružiš šansu. Treba vremena za rezultate, ali to nije nemoguća misija.

      Samo veruj u sebe i pobedićeš.

    • Anonymous
      October 5, 2013

      Sve je to vrlo tacno sto si rekla! Isto i mene tako drzi, oko godinu i po, ali isto u naletima. Ima dana kada mi sve ide od ruke, ali neretko mi se desava ova situacija – Npr. 2 dana je sve kao u bajci, presrecna sam, sve super. Onda naredna 3 dana tu i tamo (znaci pocinjem da padam, ili stagniram), pa naredna 5 dana su mi kao u horor filmu, krecem da mislim na lose, i ne znam kako da se izborim sa tim. Kada sam ranije pricala roditeljima, nisu mi verovali jer ne odajem sliku takve osobe, ali su mi itakako poverovali ovih dana, kada sam stalno bila sklona suicidnim mislima, i to je tako trajalo i trajalo…
      Onda sam imala ozbiljan razgovor sa njima i obzirom na to da nemam velikih problema, nego manjih, rekli su mi da je sve na meni, sto i jeste.
      Od tada se trudim da nadjem nesto sto me podize i daje mi energiju, snagu, adrenalin…
      🙂
      Ne smaras me naravno, mada i ja cesto gledam na to da ne pisem kilometarske komentare, bas da ne bih smorila nekoga. :))
      I jos nesto –
      mnogi ljudi rade neke stvari iz inata. Napreduju iz inata, trude se iz inata, pa nekada i sam taj inat nije uopste los, jer je dobro da covek napreduje pa cak i zbog toga. 🙂
      Hvala ti puno, svako dobro i pozdrav 🙂

    • admin
      October 5, 2013

      Nema na čemu, a biće sve dobro.
      Verujem da ćeš se javiti kroz neki vremenski period sa lepim vestima 🙂

    • Anonymous
      October 5, 2013

      I ja se nadam :)))
      Pozzzz!!!

  • Mici Yu
    October 5, 2013

    Nazalost sam se pronasla u ovoj prici. Naravno, kod mene su simptomi manje ili vise drugaciji, al verujem da na kraju krajeva svako to drugacije dozivljava. Kod mene okidac bila velika nervoza, stres i slicno, al naravno da nikad ne mogu biti 100% sigurna sta je konkretno dovelo do moje anksioznosti u poslednjih godinu dana.
    Simptomi su mi nedostatak vazduha, a cim bih to osetila, usledi jako veliki strah, pa ubrzano kucanje srca (verujem od tog straha) i sve u svemu jedan veliki zacarani krug :/ Ono sto sam ja procitala i sta su mi neki ljudi sa slicnim problemom savetovali da je potrebno uraditi jeste ponavljati sebi kako je ta nelagodnost prolazna, kako iako se bojimo (ili osecamo neki drugi nelagodan simptim), to stanje nije prouzrokovano nekom stvarnom fizickom smetnjom, vec nasim psihickim stanjem. Samim tim potrebno je da sebe smirimo psihicki, da pokusamo da razgovaramo sa nekim pored koga se osecamo sigurno, ako je moguce da taj neko pokusa da nam odvrati misli od nase trenutne panike/straha/nelagodnosti nekom zanimljivom pricom… Ili ako smo sami da pokusamo da se trgnemo iz toga time sto cemo prestati sa onim sto smo do sad radili i preci na neku drugu aktivnost, recimo upaliti televizor i slusati vesti koje bi nas recimo zainteresovale ili bilo sta drugo.
    Ovo je nesto sto je meni olaksavalo. Naravno, sve je ovo trenutna pomoc. Dugorocno svakako smanjenje stresa, prijatelji, hobi, sport pa sve to u sto vecim kolicinama 🙂

    • admin
      October 5, 2013

      Tačno vidim da kad dođe do problema sa vazduhom, odmah se javlja i lupanje srca, vezano. Nekoliko ljudi mi je to potvrdilo, a i mi smo pričale o tome generalno.
      Upravo to, ako sam sebe ubediš da će proći (a realno je prilično) onda će tako i biti, ali treba skupiti snage.Svakako da je i okruženje bitno, pa znaš i sama šta kome i kada smeš da kažeš i kakva je reakcija, za banalne stvari, a ne za takvog tipa.
      Prelazak, odnosno presek je nešto što mislim da je odlično, samo se preusmeriš i doviđenja, bar na kratko.
      Mix svega pomaže. Moj dobri Mica <3.

  • Anonymous
    October 5, 2013

    Hej, evo jedna se odmah pronasla! Sto zbog trenutne situacije, sto zbog bolesti, vrlo dobro znam kako anksioznost izgleda…Nesanica, razdrazljivost, unutrasnji nemir, treperenje, cini mi se celog organizma, prilicno je tesko ignorisati…jos kad se ukljuce i smanjena koncentracija, paznja i strepnja ili strahovi, zivot se pretvara u horor film. Kako se borim? Tako sto se trudim da ugodim sebi, koliko je to moguce! Ako to znaci da cu citati "sarene" novine ili gledati "ruzicaste"filmove, ici SAMA u setnju, da me niko ne opterecuje, kako mi kad odgovara…Ima dana kad jedva sebe podnosim, pa se izolujem potpuno, kad mi je potrebno drustvo ja se tako organizujem, trudim se da ne silim sebe ni na sta, da ne napravim jos gori efekat moranja, jer se onda unutrasnja "nervoza" pojaca. SAMO i ISKLJUCIVO kako meni odgovara! Neko ce misliti da je suvise sebicno i samozivo, ali tako jedino mogu da se izvucem. Prijatelji ce shvatiti ako se otvoreno kaze u cemu je problem, oni koji nece, pa, ne mogu ih vise nazvati prijateljima. Resenje je jedino u pronalazenju sopstvenog, unutrasnjeg mira…ili se bar truditi da se to postigne…da je lako, nije! Pogotovo kad postoji zdravstveni problem koji tome doprinosi. Ali je to jedini nacin da sama sebi pomognem.

    <3 N

    • admin
      October 5, 2013

      Verujem da ti je dodatno teže zbog toga što zdravstveno ne cvetaju ruže, ali opet, dovoljno si svesna i radiš na tome da pružiš sebi sve one sitne radosti koje mogu da ti pomognu. Naravno, upravo samo i isključivo, ja iskreno ne vidim neku drugu opciju. Nije sebično, ko tako razmišlja, taj baš ni ne razume o čemu je reč, a o kvazi prijateljima neću ni da govorim, uzaludno trošenje reči.
      Znam da ćeš se iščupati, sigurna sam, zato što nisi drama queen, već veoma rezilijenta. A evo imam i ja male radosti za tebe kada se vidimo <3. Ljubim te i pozdravi čupavu i srećnu životinjicu <3.

  • Katarina Stamenic
    October 5, 2013

    Hvala na ovom postu. Lepo je čuti da ima još neko sa istim problemima (ako se za ovako nešto uopšte može i reći da je lepo).

    • admin
      October 5, 2013

      Nema na čemu. Jasno mi je šta si htela reći, bez brige :).

  • Tijana J. Dominguez
    October 5, 2013

    I ja sam glasala za ovaj post jer sam i sama imala i imam povremeno napade anksioznosti, s tim što ja skoro uvek reagujem stomakom, nekad tako jako da nisam uspevala da odradim najobičnije stvari. I to nekako uvek dođe uz sam početak proleća i lepog vremena ili je u pitanju neka briga, najgore mi je kad ne znam pravi razlog, a umem i da se propudim u potpunoj panici i to mi obeleži ceo dan. To je baš kompleksna tema, a meni se jako svideo ovaj post i vidi se da si mu se posvetila… I naravno saveta i priča na tu temu nikad dosta 😉 :*

    • admin
      October 5, 2013

      Ni ne znam ko je sve glasao, to ne može da se vidi, ali za sada sve moje divne devojke <3.
      A desi se, zapravo, mislim da se svakome takve stvari bar neki put dogode, samo je pitanje da li se o tome priča ili ne.
      Tema je jako kompleksna, pipava i osetljiva. U nekom trenutku sam se zapitala da li smem pričati o ovim stvarima, s obzirom da nisam stručnjak date oblasti, ali kao običan čovek delim iskustvo i to je ono što svi shvataju, ili bar ja pretpostavljam da shvataju.
      Drago mi je jako da ti se dopao post i da vidiš da sam se trudila da to nekako približim. <3
      Usput, totalno nevezano, vidim da si stigla :D.

  • HeadInTheClouds
    October 5, 2013

    Dugo sam cekala ovaj tvoj post. Citajuci, u nekim momentima sam se jezila, ne znam iz kog razloga.
    Mislim da smo negde, svi mi, u nekom periodu zivota prosli kroz stanje anksioznosti. Ono sto je vazno je znati prepoznati i priznati sebi da problem postoji. Cesto ljudi ne zele o tome da razmisljaju i razgovaraju sa bliznjima, jer se plase da nece biti shvaceni, pa se cesto desava da kada neko primeti da nesto nije u redu i upita ih da li je sve ok, jednostavno je najlakse reci:"Dobro sam. Sve je ok."
    Ja sam ranije imala period kada sam osecala da se gusim. Yoga mi je mnogo pomogla u svim segmentima zivota, tako da je preporucujem svima koji se pronadju i prepoznaju u ovom tekstu. Takodje, sjajne su i vezbe disanja, tako sto na taj nacin umirujemo otkucaje srca i disanje je sporije, a to samim tim deluje i na opustanje celog tela i uma.
    Cajevi su isto dobar izbor. Kao i slusanje relax muzike.

    Divan post, zaista. Najiskrenije se nadam da ce ga citaoci shvatiti na pravi nacin.

    • admin
      October 5, 2013

      U potpunosti se slažem, u nekoj fazi života desi se. Naravno, ima izuzetaka, ali samo im ime kaže – izuzeci.
      Nerazumevanje ljudi iz okoline mislim da može biti jako veliki problem koji može "oterati" u neku krajnost. Ali, uvek kažem da treba pažljivo birati i sa kim ćeš se družiti, makar je to stvar izbora.
      Zato sam ja ranije uvek govorila: "Da, sve ok, super", mada i sada tako postupam sa onima sa kojima ne možeš da razgovaraš o bilo čemu što nije površno. Prosto, nema potrebe udubljivati se sa nekim osobama.
      Yoga mi je u tvom slučaju fascinantna zato što se vidi koliko si srećna i zadovoljna samo kada to spomeneš i kada si mi pričala kako je teško uspostaviti to pravilno disanje.
      Cajevi i relax su meni omiljena stvar, bilo da sam se osećala loše ili kada mi je ok.

      Jako, jako mi je drago što ti se dopao tekst. Mnogo mi znači kada se bilo kome dopadne, ali kada mi pozitivnu reakciju da neko sa kim se družim, onda mi je to dodatni kompliment. Iskreno, ja verujem da hoće, zato što nema nikakve "zadnje namere" već je u pitanju iskustvo.

  • The beauty department
    October 5, 2013

    Ja se nisam pronasla, ali naravno da sam procitala jer je lijepo biti informisan i zelim da prokomentarisem, ne iskljucuj me 😀 Zapravo, nikad nisam imala neki hronicni period anksioznosti ali znalo je da naidje u skladu sa zivotnim situacijama. Volim da mislim da sam se s tim znala izboriti bas zahvaljujuci ovakvim savjetima koje si i ti ostavila. Zao mi je sto si se tako osjecala u bilo kojem trenutku ali mi je drago da je to sve iza tebe. Nadam se da ce tekst pomoci onima kojima je potrebno.

    p.s. Maticnjak je Melissa oficinalis, naravno da je umirujuca biljka 😛 😀

    <3 <3 <3

    • admin
      October 5, 2013

      Hahhaha bezobraznice, nije se na teme odnosilo, znaš i sama.
      Da, to što sam napisala kao "konkretni predlozi", su neki samo zdravorazumski potezi kojih nekada nismo svesno već ih podrazumevamo, a opet mnogi ih ne primenjuju. Bilo, prolazi, zapravo jako dobro i ide se dalje.

      Jao jao jako, naravo da je umirujuća, ali ja stvarno obožavam taj čaj :D.
      <3 <3 <3

    • The beauty department
      October 5, 2013

      Sto se smirivanja za spavanjac tice, ja uvijek pustim sebi ovo… i zamisljam da sam na plazi 🙂

    • admin
      October 5, 2013

      Laku noć :D.

  • Petite Chérie
    October 5, 2013

    Imam u malo široj obitelji osobu (mušku) koja se bori s anksioznošću i paničnim poremećaja koji je prije nekih godinu dana uspješno izliječio, ali uz pomoć psihijatra kojemu je išao na razgovore jednom mjesečno. Meni je to isprva bilo čudno da tako mlada osoba može imati takve probleme, i bila sam u ogromnoj zabludi jer se to može dogoditi svakome, neovisno o godinama i u bilo kojem razdoblju života. Da, rekla bih da je stres glavni okidač i u tim situacijama je najbitinije biti priseban, kako sama osoba kojoj se to događa tako i njegova okolina. Ja na svu sreću nisam anksioznost primijetila kod sebe, osim kad idem na usmeni ispit pa noć prije ne spavam, ležim u krevetu i mozak mi je prepun informacija, sama sebi postavljam pitanja i odgovaram na njih a uz to se tjeram da zaspim, ma živi užas 🙂 Tako sam sad prije par dana spavala samo sat vremena, ali eto, uspjela sam položiti ispit iako sam se bojala da neću moći razmišljati od nespavanja i onda se divim što zapravo ljudsko tijelo može podnijeti 🙂 Drago mi je da si napisala ovakav post, posebno zato što je iz osobnog iskustva :*

    • admin
      October 5, 2013

      Da, ima tih predrasuda i razmišljanja da su neke stvari "rezervisane" za neke godine. Ali, neki ljudi i sa 60 godina nisu imali nikakve stresove, život im prolazi kao med i mleko, a neka deca ja svega 6,7 godina dožive tragediju. Ok, ekstremni primeri, ali jasno ti je.
      Važno je da je prevazišao, pa neka i uz stručnu pomoć. Danas je mnogima sramota da traže pomoć, od bilo koga, a ne od psihijatra, što je greška broj 1. Ali, sve je to okolina "nametnula", a ljudi samo tako prihvataju.

      Ti si mi blesava kad u postu pričaš o ispitima, svesna sam da je stres, ali si mi slatka kada to opisuješ, ne znam, posebno kada izađeš kao pobednica iz priče :D.

      Drago je meni što vidim da ljudi fino reaguju. <3.

    • Petite Chérie
      October 5, 2013

      A meni ti je ispit najveći stres ikad, posebno kad je zadnji jesenski rok u pitanju, ne da sam luda, nego ti to ne mogu opisati! Uopće ne funkcioniram normalno, ne spavam, ne jedem… mislim, znam da se to ne može usporediti s ovim problemom, ali da je u pitanju prolazna anksioznost zbog ispita to je sigurno 🙂
      A za psihijatra, to sigurno. Mislim, u Americi svatko ima svog psihijatra i nisi normalan ako ga nemaš, kod nas je obrnuto 😀 Ali da, kod nas ako kažeš da ideš psihijatru svi će misliti da si neki teški psihički bolesnik…nažalost je tako.

    • admin
      October 5, 2013

      Ja bih volela da su naši ljudi malo svesniji po tom pitanju traženja pooći….. Malo malo pa neko masovno ubistvo, pa kaaaako to, taj ubica beše smiren čovek…da važi.
      Joj muko moja, razumem te za to. Ja se sekiram puno ali mi se to na licu vidi jako.

  • Mala Boginja
    October 5, 2013

    Ovo mi je bilo potrebno. Da vidim, procitam i shvatim da nisam sama u tome i da nisam jedina (nazalost, puno nas se bori sa tim…)..
    Iako sam svesna toga da je sve to prolazno i da je vecina toga u mojoj glavi, kada dodje trenutak da nemam vazduha, sve pada u vodu i strah preuzima sve.. nisam bila takva, desilo se nesto (pisala sam o tome u poslednjem postu) i od tada me sve to muci… osecaj da se u trenutno moze sve izgubiti, ranije me je jako opterecivao… danas i ne toliko, prevazilazim to polako.
    trudim se, u poslednje vreme da budem pozitivna i pribrana, ali jednostavno naidje dan kada nemam dovoljno snage i provedem ga u tmurnom raspolozenju.. ali svane novi dan, nasmejan i vedar i onda je sve ok. 🙂 svako mora naci svoj ventil i nacin na koji da se bori sa tom cudnom boljkom… hvala ti na ovoj temi, iako nije vedra, bitno da je pomogla! :*

    • admin
      October 5, 2013

      Imam jednu rečenicu koju ponavljam kao papagaj, pomisliće ljudi da je radi reda govorim: Ako je moj tekst, na bilo koji način pomogao i bio od koristi, bar jednoj osobi, onda je to što radim ima smisla. Zaista tako i mislim.
      Pročitala sam tvoj tekst, nimalno naivno i zaista verujem da ti je teško palo, ali sa nekim stvarima se živi i nastavlja dalje.

      Čak i ljudima koji nemaju nikakve brige, desi se loš dan, tako da nemoj dati da te takve stvari opterećuju, nije vredno, bude i prođe.
      Ključ je u nalaženju toga što nam prija i forsiranju upravo toga. Stvarno verujem da svako može da pomogne sebi, samo ako to želi. Oni koji to "ne mogu" zapravo to i ne žele dovoljno, nije smak sveta ako ti je naišao takav period.

      Nema na čemu, rekoh, drago mi je da je malo značila.

  • Dear Skin
    October 5, 2013

    Itekako sam se našla u ovom naslovu i tekstu.
    Vrlo često sam anksiozna i dogodi mi se da čak pređe u depresiju.
    Pokušavam se što više opuštati, okružiti ljudima jer mi je tada najgore biti sama.

    Vrlo teško da se netko nije bar jednom susreo s ovim problemom i super je što si progovorila o ovoj temi.
    Bravo!

    • admin
      October 5, 2013

      Retko ko nije, samo je pitanje priča li se o tome.
      Svako traži način koji mu najviše prija, a ako je tvoj da budeš u društvu, to je onda sjajno pošto verovatno imaš fine ljude oko sebe <3.
      U kakvom vremenu živimo, mogle su i gore stvari da se dese.

      Hvala ti puno.

  • Stasha Caca C.
    October 5, 2013

    Poznata mi je ova tema i nažalost ja još nisam u potpunosti prevazišla ovo stanje, čak razmišljam da popričam sa psihologom. U početku me je posebno pogadjalo što kod nekoliko bliskih prijatelja nisam pronašla razumevanje za ovaj problem, za njih je to bilo prenemaganje a ja sam se toliko uplasila da sam čak završila na pregledu kod dr koji je naravno rekao da je sa mojim zdravljem sve ok. Tek kasnije sam shvatila da samo na odredjenim mestima i u odredjenim situacima osećam to gušenje i pritisak u grudnom košu kao i osećaj da želim da pobegnem što pre.:)
    Hvala što si podelila sa nama svoja iskustva.:)) <3

    • admin
      October 5, 2013

      Nemoj uopšte da čekaš sa tim, stvarno nema potrebe.

      Faza nerazumevanja i razilaženja sa "prijateljima" mi je poznata bila i jako mi je teško pala. Tada sam shvatila mnogo toga,ali zato mi je posebno drago tek danas. Ako je neko pravi prijatelj, osnovna stvar je da te razume ili se makar potrudi da sasluša i traži rešenje.

      Da, bitno je da tačno primetiš i već si u plusu, vremenom ćeš raditi na tome i biće kako treba.
      Nema na čemu, <3.

  • Misha
    October 5, 2013

    Svako od nas je u životu imao dobitke, ali i gubitke.
    I to je ono što život čini vrednim borbe, vrednim živeti.
    To sam shvatila kad sam napokon savladala strahove, nesigurnosti i odlučila stvar uzeti u svoje ruke.

    Hvala na iskrenosti, nije lako biti tako otvoren o stvarima koje naše društvo i dalje gura pod tepih.
    Nije lako biti drugačiji u svetu u kome hodaju klonovi, ali kad se maske skinu- svi smo mi ljudi. Svi plačemo, smejemo se, bojimo se, radujemo se i na kraju, nadamo se da će biti bolje, da će proći.
    I proći će.
    Treba se okružiti pozitivnim, iskrenim ljudima i od života uzeti najbolje.

    <3

    • admin
      October 5, 2013

      Tako si lepo sročila, prosto nemam šta dodati sem jednog <3 i :*. 🙂

    • Misha
      October 5, 2013

      Hvala draga :*

    • admin
      October 5, 2013

      :***

  • Lenka
    October 5, 2013

    Virovala ili ne, ima i mene pomalo u ovoj priči… Pogotovo s nesanicom i noćnim morama. Prije je to bilo puno češće, a sad s godinama sve rjeđe. Srića! 🙂
    Lipo si ovo napisala, svaka čast! :*

    • admin
      October 5, 2013

      Svih ima makar u nekom trnutku.
      Hvala Lenkice draga <3

  • sandra
    October 5, 2013

    Jao Boze, pa kao da o meni pises.. :), sve isto sa razlikom sto je meni 2x bilo muka napolju.. sto je moja mama pripisala napadu panike.. i odvela me kod psihologa, i dobro je jer sama ne bih sigurno, ne zato sto se plasim vec mislim da ja to mogu sve sama da prevazidjem.. Ali nisam mogla.. Sada se dosta bolje osecam, s tim sto mise u medjuvremenu toliko stresnih stvari izdesavalo da je prava sreca sto na vreme odoh, inace.. dobro ne bi bila 🙂

    • admin
      October 5, 2013

      Ovo je generalno problem većine, samo se puno ne priča o tome. Najbolji dokaz mi je broj pregleda ovog posta. Pojedini su objavljeni pre mesec dana i prilično malo su citani, dok je ovaj za svega dva sata od objave prešišao. Tako da…

      Drago mi je da si bolje i naravno neka si otišla na razgovor, to je jako korisna stvar. 🙂

    • sandra
      October 5, 2013

      Psihijatra pardon, posto kod nas nema psihologa, dobila sam i lekove koji mi jako pomazu, bromazepan ODLICAN, i jos jedan za depresiju, tek ga testiram 🙂

    • admin
      October 5, 2013

      Da, razlika postoji između te dve titule, iako laici tretiraju kao da je jedno te isto, što svakako nije.
      Bromazepan jeste dobar, ali to zaista pod kontrolom i uz konsultaciju. Koliko znam, potrebno je piti u kontinuitetu i on tek nakon mesec i nešto kreće da deluje. Mlađi ljudi ne razumeju da se to mora dozirati i zato namerno nisam pisala o tome.
      Na kraju, uvek kažem, iz glave ide, lekovi možda i trenutno mogu olakšati stvari, ali snaga leži u motivaciji. 🙂

      Nadam se da ćeš vremenom postići balanas duha i tela i da ćeš mi javiti kako se osećaš. Želim ti sve najbolje, od srca.

    • sandra
      October 6, 2013

      Hvala, hocu naravno i mala ispravka bromazepan deluje istog sekunda 🙂 sto u nekim situacijama dobro dodje, naravno uzima se uz lekarski recept samo i konsultaciju kao sto si napisala 🙂

    • admin
      October 6, 2013

      Prosto moramo to potencirati, nikada ne znas da li post cita mladja osoba koja ne razume ozbiljnost uzimanja lekova na svoju ruku :****.

    • sandra
      October 6, 2013

      :********

  • Shooting Star
    October 5, 2013

    Uh kroz sve ovo sam prošla, gušenje je bilo najgora stvar. Jedno veče sam se toliko gušila da su me hitno prebacili u Urgenti, naravno tamo su rekli da je sa mnom sve ok. To je bio užasan period u životu. Sada jako retko imam po neki simptom, jedino noćne more nisu prošle.

    • admin
      October 5, 2013

      Mislim da jedino na te snove ne možemo da utičemo, niko i nikada, prosto ne moram ja gledati horor da bih ga posle obavezno sanjala.
      Vidim po reakcijama da je većina u nekom momentu to prošla, no dobro to je normalna stvar i o tome se priča. Samo na taj način može se stići do nekog rešenja, a ne kao što je rekla Misha, guranjem pod tepih, što mnogi rade.

  • Anonymous
    October 5, 2013

    I ja sam se pronašla nažalost.Ja imam još i napade panike…mislim da ću se srušiti ili da imam moždani ili srčani.To je tako strašno i opterećavajuće.Još uvijek se borim sama s tim.Nekad uspijem to spriječiti ali nekad me i obuzme onda krene panika i nakon toga se osjećam kao da me je netko premlatio…totalno iscrpljeno.Bojim se kad sam negdje sama ili sa djetetom da ću se srušiti i onda je grozno:-(

    • admin
      October 5, 2013

      Pokušaj pričati sa nekim. Jasno mi je u potpunosti da nije prijatno, ali eto, treba vremenu dati vreme da bi to prošlo, takođe i pojačane motivacije da se to prevaziđe.

  • Miolina
    October 5, 2013

    Kao neko ko se bori s anksioznoscu od svoje 14.godine, a nisam ni znala da se borim s tim, mogu reci da, ma koliko grubo zvucalo, niko nikog ne razumije ako nije prosao kroz isto.
    Tako da, ovaj clanak je djelo nekog ko zna o cemu pricam(o) 🙂
    Ja idem na terapije oko 2 godine, individualna ter.krace, grupna pune 2 godine i ta grupna mi je najvise pomogla.
    Pan.napade sam svela na minimum, imam mozda 3-4 godisnje, a zivot mi je puno laksi i ljepsi otkako sam pocela da radim na sebi.
    Ono sto bih rekla da mi je puno pomoglo:
    -komunikacija sa porodicom!
    Pricajte ljudima (bliskim, dabome) kako se osjecate, ne razumije covjek u tom momentu sta se u njegovom tijelu i mozgu desava, pa kako drugi da pokusaju razumjeti i pomoci?!
    -raditi na sebi, naci uzroke strahova, naci resurse da ih se prevazidje, a resurse svi imamo!
    -pisati, pisati, pisati – sve sto vam je na umu, dnevnik od 4000000 strana!!!
    Cudno je koliko covjek moze da osvijesti u momentima kad mu je najteze.
    To je samo par stvari, ali sustinski- anxiozne osobe (iako bi to trebalo da vazi i za sve ostale razumom obdarene) – cijeli zivot rade na sebi. To je nesto od cega se ne odustaje. Od sebe se ne odustaje. 🙂

    P.S. Odlican clanak, Di! 🙂

    • admin
      October 5, 2013

      Draga MIolina, drago mi je što si deo svog iskustva i predloge podelila sa mnom i mojim čitateljima, zaista lepo od tebe. Za bilo koju stvar/situaciju, čovek ne može razumeti ukoliko nije prošao isto, ali se makar može potruditi da uradi sve što je u njegovoj moći da to prevaziđe.

      Hvala ti na javljanju i drago mi je jako što ti se dopao tekst :).

    • Miolina
      October 5, 2013

      Pratim ja tebe od pocetka, ali nikad nisam komentarisala clanke 🙂
      Mislim da si stvarno jedna od najboljih bloggerica, bas zato jer ne pises samo o kozmetici, vec i o drugim temama.
      Volis mace kao ja, Andja je jako slicna mojoj maci 🙂
      Volim tvoj blog jer zaista zraci pozitivnom energijom.
      Odala sam se, sad mogu da idem :))))

    • admin
      October 5, 2013

      Zaista :))?? Jako mi je drago što pratiš moj rad i što ti se dopada.
      Neizmerno ti hvala na predivnim rečima, ne mogu ti opisati koliko znače.
      Što se tiče komentara, možda si primetila da to kod mene zaista nije primarno, meni je bitno da ljudi čitaju, a ako požele da komentarišu, hvala im dodatno :).

      Još jedan ljubitelj maca, to je sjajno <3.
      Hvala ti još jednom :).

  • Anonymous
    October 6, 2013

    ah, anksioznost i sklonost depresiji… oduvijek je imam. potpuno iracionalni strahovi, napetost u vratnim mišićima, kao da uvijek očekujem napad s leđa. bez medikamenata se gotovo ni ne mogu opustiti, osim u baš idealnim okolnostima, kad sam čitav dan sama doma i nemam nikakvih obaveza, onda radim ono šta volim i kad mi se hoće.
    zadnje vrijeme sam zaista veliki dio svojih kapaciteta dala u volontiranje – briga o napuštenim životinjama. i moram priznat da mi je poprilično pomoglo. danas sam, primjerice, otišla u azil u izgradnji i alatom dala svoj maleni doprinos. vratila sam se doma fizički umorna, sa žuljevima, ali zaista provjetrene glave.
    što dulje živim, sve sam više uvjerena da anksioznost nastaje iz nekog vida nepovjerenja u svoje mogućnosti, i ovog života gdje svaki dan živimo jedan za drugim, i gdje je svaki dan manje više isti, borba za golu egzistenciju.
    u svakom slučaju, moje volontiranje me zaista "podiglo", ako ništa drugo onda u onom smislu da ne mučim glavu stalno istim mislima i ne zurim u jednu točku na stropu, da mogu sebe nesebično dati bez ikakve potrebe za nagradom ili pohvalom… radije se sama u sebi osjećam korisno. divno je i ispunjavajuće vidjeti netom posađeno stablo, i znati da će se po njemu, kad malo odraste, penjati oni koje život nije nimalo štedio 🙂

    • admin
      October 6, 2013

      Mislim da je to sa volontiranjem jedna od najboljih odluka koje si mogla da doneses, iskreno.

      Okupirana si, predivnim bicima za koje mozes da ucinis nesto. Naravno, ono sto je jako lepo kada volontiras jeste taj osecaj da apsolutno nista ne ocekujes i jednostavno se osecas lepo i korisno. Imam i ja volonterskog iskustva.
      Zaista mi je drago da vidim da ima jos ljudi koji su tako orijentisani.

  • Ivana Džidić
    October 6, 2013

    odličan članak….meni je nekako uvijek bilo najteže nakon nekih jako stresnih situacija u životu, dok je razdoblje stresa nekako se hrabro držim, ali kada sve to prođe znala sam se često osjećati jako loše i potpuno emotivno iscrpljeno…pa onda nesanica i problemi sa spavanjem itd…Shvatila sam da moram nekako pronaći vremena za sebe i da rješim probleme koje mi se nakupe u glavi. U svakom razdoblju to zna biti nešto drugo, nekad je to tjelesna aktivnost i intenzivno bavljene sportom, a ponekad ležanje u krevetu i odmaranje…svatko mora pronaći nešto za sebe…a da smo danas često frustrirani i pod stresom…jesmo…lako se naći u tom začaranom krugu nezadovoljstva. Puno bi bolje bilo tome pristupiti hladne glave i biti iskreni o tome zašto smo nesretni/zabrinuti/pod stresom i što bi mogli učiniti da to promijenimo.

    • admin
      October 6, 2013

      Hvala ti puno Ivana. U potpunosti mi je jasno sve sto si navela.
      Da su ljudi na globalnom novou isfrustrirani od tempa zivota i problema, svakako da jesu.
      Dobar pristup je resenje polovine problema. U suprotnom ide samo kontraefekat.

  • Anibani
    October 6, 2013

    odlican tekst i svaka ti cast kako si se odvazila na pisanje! pipava tema,a sigurna sam da veliki broj ljudi ima bas problem sa ovom "bolescu". znam na sebi apsolutno sve kako je! s tim da sam ja anksiozno pocela da se osecam nakon jednog nemilog zdravstevnog dogadjaja. krenula sam da se tresem zbog insulinskog soka za koji nisam znala da imam u tom trenutku i mesecima, cak i godinu dana nakon prvog puta kada mi se to desilo bila sam u velikom strahu za sebe. saveti su ti odlicni, meni je dugo trebalo da se vratim u normalu ali samo treba pozitivno misliti i raditi nesto po tom pitanju. a ja sam primetila da je meni joga bukvalno spasila zivot i smirila um. krenula sam u aprilu ove godine i do danas osecam koliko mi je ona promenila zivot u najboljem mogucem smislu. um je smiren, nema glupih i nepotrebnih misli, na zivot se gleda potpuno drugim ocima i sto je najbitnije nema straha koji je za mene kod anksioznosti najveci neprijatelj.
    jos jednom, svaka cast na tekstu i savetima, sve pohvale 🙂 samo lagano, pozitivno i sve dodje na svoje kada si uporan i zelis da tebi bude bolje, jer ipak prvo zivis sama sa sobom i zelis da tebi bude dobro i da se osecas onako kako zelis

    • admin
      October 6, 2013

      Tema pipava, niko nista ne prica `javno`, neki shvatise kao da je meni zadovoljstvo, no dobro neka im bude :D.
      Strasno je jako kada nisi svestan sta ti se desava, ali je jako vazno u nekom momentu postati.

      Drago mi je da si pronasla ovo kao korisno, pre svega zato sto mozes da razumes sta sam htela da kazem.
      Joga je ne samo tebi, nego i mnogima spasila zivot, tacno kao sto i sama kazes. Definitivno sve sto ide u tom smeru da pomogne je dobro, pa ko se u cemu pronadje.

      Strah postoji u svima, na nekom polju zivota, sigurna sam.
      Hvala ti puno i jako mi je drago kada me neka blogodrugarica koju poznajem pohvali i kada tekst naidje na lepu reakciju <3.

    • Anibani
      October 6, 2013

      a najveci problem je i sto drustvo a i mi kao pojedinci sa tim problemom kao da zelimo da ga gurnemo ispod tepiha, kao da ne postoji. najgore je zanemariti ovakav problem jer zanemarivanjem samo postaje sve gore a toga tek kasno postanemo svesni.
      a sto se joge tice meni se jako svidja sto se mozak totalno iscisti od negativnih i nepotrebnih losih misli i sto dok vezbas si prosto primoran da se koncentrises na sebe, svoje telo i disanje, i onda nakon casa-kao preporodjena! strah jeste u svima, ali konstantan strah i strepnja za sebe, svoj zivot, zdravlje i sta li ce da se desi sad, sutra, za godinu dana nikako ne treba da postoje jer sam 100% sigurna da to tako lose utice na nas imuni sistem i na zdravlje, stvaranje kojekakvih bolesti itd.
      nema na cemu, rado sam procitala ceo tekst jer kao sto rekoh i sama poznajem problem iz licnog iskustva i cak i sada kada je sve proslo dobro je znati da se sve vise ljudi izvuce iz ovako teske situacije za koju treba imati brdo volje, a uz to i podrsku sa strane! <3 :*****

    • admin
      October 6, 2013

      Postoji tu više problema, ali generalno ne možeš svakome ni da kažeš, zato što su ljudi nerazumni i to potpuno nerzelo doživljavaju. Ispadneš lud, ako želiš zdravorazumski da popričaš na temu koja je sasvim prirodna i normalna. Ali ne, ovde si lud ako ti ne cvetaju ruže i ne pevaju anđeli, ako ideš na razgovor kod psihologa to je tema za šalu…znaš i sama kakvi su ljudi, generalno.
      Kako da ne utice, utice a nismo ni svesni koliko.
      Jako mi je drago da ti joga puno pomaze <3. Moram videti da se prebacim negde da ne radim ovako.

    • Anibani
      October 6, 2013

      to je istina, treba dobro proceniti kome problem mozes da poveris a da te ne gleda cudno i kaze da umisljas stvari i da si ovakav i onakav. nikome ne cvetaju ruze vec se ljudi samo previse dobro foliraju i glume, ispod povrsine je ko zna sta u njihovim zivotima sto se krije kao zmija noge!
      evo veruj i meni i Mariji, joga koju vodi dobar instruktor je nesto sasvim drugacije od vezbanja uz komp 🙂

    • admin
      October 6, 2013

      Da, istina, mada ja obično sjajno procenim kakav je ko, tako da se foliranje skenira na neverovatnim daljinama.
      Nadam se da ću uspeti nekog normalnog i odgovornog po tom pitanju da nađem i da krenem kao čovek.
      Ovo što sam do sada videla je strašno i bolje da ne idem nego da idem kod nekog ko ne radi kako valja…Svako danas sebe zove instruktorom, nooo dobro.

  • Cakin svet
    October 6, 2013

    Svaka cast na ovom postu…Jako je korisno znati sa cim se pojedini ljudi bore i kako je njima…
    Pronasla sam se u pojedinim stvarima kao sto su lupanje sra, nocne more, nemir i ponekad imam osecaj kao da nisam u svom telu. Ne znam kako bih to objasnila. Kao da se zapitam ko je ta osoba sa kojom pricam i otkud ja ovde. Pomaze mi da da ostanem pribrana to sto kazem sebi da je sve u redu. Ti si Sandra i ta osoba je (ponovim ime njeno u sebi) i vratim se u normalu. Ne desava mi se cesto,ali kad se desi jako je neprijatno…

    • admin
      October 6, 2013

      Hvala ti Cako.
      Slažem se, zato je bila i ideja da se stvari iz mog ugla podele, a ko oseti potrebu, može predložiti nešto korisno ili pak napisati nešto svoje, verujem da je to prava stvar.

      To što radiš i što pomažeš sebi, prava je stvar. Da je bar svaka treća osoba takva, sve bi bilo mnogo lepše i bolje. <3

  • Anonymous
    October 6, 2013

    Draga Dijana,
    odlično je (i hrabro) što si pokrenula jednu od tema o kojima se malo govori. Odziv i broj komentara govori o aktuelnosti…
    Simptomatično je par činjenica koje sam u komentarima videla:
    – Skoro da sam se odlučila da konsultujem psihologa….
    – I ja sam mislila "šta će mladom čoveku pshijatar"… ali se on izlečio
    – Roditelji nisu ozbiljno shvatili problem…
    Prvo, u našoj sredini je odlazak kod pishijatra tabu, sramota, "nisam valjda lud" i slično. Drugo, pojam terapije su poprilično iskarikirali i srozali američki holivudski filmovi – to uopšte ne izgleda tako.
    Treće, to što je neko mlad, ne znači da mu je psihička i emotivna konstitucija takva da može da se izbori sa stresom, strahom ili osujećenostima…
    Roditelji nerado dozvoljavaju sebi da prihvate da njihovo dete ima takvu vrstu problema (zbog onog pod jedan, dva i tri, ali i zbog suočavanja sa eventualnom vlastitom odgovornošću).
    Savet: ako vam napadi panike i anksioznost ne remete život, i prolazna su pojava, super, čajevi od mente, joga i muzika su pun pogodak. Ako to ne pomogne, dobar terapeut hoće. Ja sam se obraćala terapeutu u dva do tri navrata u životu, i svaki put je pomoglo).
    U komentarima ima barem par onih koji se užasno mučesa svojim problemom. Treba zanti kada zatražiti pomoć.
    Cene dobrih terapeuta u Beogradu su oko 35 eura za termin od jednog sata, ritam dolaska i dužina je individualna (računajte da ćete se lišiti dva do tri parfema).
    Ima službi i u domovima zdravlja, ne znam samo koliko vremena imaju za pacijente – možda naletite i na dobrog doktora. (Nemojte samo da vas neko otpremi na brzinu sa antianksioliticima ili antidepresivima – lekovi mogu da pomognu, ali se ne daju olako i ne pre nego što se pokuša sa terepijom).
    Pozdrav
    Ljiljana Grujić

    • admin
      October 6, 2013

      Još jednom, hvala Vam na lepim rečima i na podršci, od osobe kao što ste Vi to ima posebnu težinu. Momentalno ću Vaše i predloge čitateljki ubaciti u tekst, da stoji, možda neko poželi da proba.

      Što se tiče lekova, da, obično ljudi vide u tome spas, a na kraju preteraju, to sam nekoliko puta videla.

  • Malo Prase
    October 6, 2013

    Nisam bila u ovoj situaciji ali je lepo što postoje ovako kvalitetni tekstovi i pomoć, smernice drugima :*

    • admin
      October 6, 2013

      Jako mi je drago da nisi <3.

  • Šminka je ljubav
    October 7, 2013

    Odlična tema i svakako jako potrebna. Nekoliko puta u životu imala sam sve nabrojane simptome, srećom kod mene su oni bili vezani za konkretne situacije i probleme i kada sam otklonila uzrok nestali su i simptomi. Svakako na ovakve stvari treba obratiti pažnju što rpe i raditi na ublažavanju/uklanjanju, ako se predugo čeka može da bude kasno.

    • admin
      October 7, 2013

      Slažem se.
      Uzrok i samo to okriće je pola posla.
      Naravno, što pre to bolje, što ide "dublje" to je teže.
      Drago mi je da ti se dopao tekst.

  • Sara Nyx
    October 7, 2013

    Tek kada čitam tvoj tekst i komentare vidim koliko se cura bori s anksioznošću. Kod mene je ona prisutna u obliku jakog lupanja srca i gušenja. Ne znam kako da ti to opišem, imam osjećaj kao da nisam u svom tijelu, a onda što srce jače počinje lupati to me i jače boli pa se disanjem pokušavam smiriti. Primjetila sam da je to sve popraćeno drhtanjem ruku, drhtanjem glasa i gušenjem, naravno. I također sam primjetila da mi se to događa kada me netko naglo prene iz sna ili kada vidim policiju. Ne znam zašto je to tako, s policijom nisam nikada imala problema ni ja ni bilo tko od ukućana, nikada nisam bila kažnjavana niti išta slično, ali kada ih vidim cijela se uznemirim… Bude još takvih stresnih situacija, ali ove dvije su najčešće i mrzim taj osjećaj…

    • admin
      October 7, 2013

      VIdis…nije iznenadjujuce, nego je potreban okidac da se vidi sta se i kako desava.
      Razumem to za ne strahove ili policiju. Ja recimo kad vidim trudnu zenu/devojku, meni je toliko to nekako ..ne znam, totalno neki cudan osecaj..a objektivno nikakav razlog da tako reagujem.

      Verujem da ce se neke stvari vremenom sanirati.

  • Ana
    October 8, 2013

    Dozivela i lecila se i poslala u pm doktore,drzim se uglavnom dve stvari prva je da cu samo ja i niko vise srediti probleme a druga je meditacija kojom se bavim od svoje 14-15 godine imam 27 godina i mogu vam reci mnogo pomaze.

    • admin
      October 9, 2013

      Meditacija, svaka čast, zaista jako dobar izbor.

  • Ana
    October 9, 2013

    Ma samo opusteno i iz glave,znaci nista yt tutoriali samo koliko mozete i kad mozete,verujte zivot je mnogo bolji a pogotovo kad radite duze kao ja skroz upadnete u pricu i sam rganizam pocne da vas leci i evo sta meni bude na prve simptome kao alarm,krenu mi misli kao da mi neko kaze i cimne me za rame hajde ma sta ti je to desilo se juce i tad i tad i tad i to je obicna glupost i sta se koji ku*ac opretecujes time?I onda nastavim sta sam radila i bude sve ok,ali nema panike pa to vec kao da samo cujem glas i resena stvar.I da dosta situacija i perioda u zivotu mi je meditiranje pomoglo prebroditi,i svakome to preporucujem.Najbitniji je prvi korak da ispraznite um i ne mislite…ostalo sve ide samo.Cak i ako pomislite ok je sve ce to samo po sebi doci,ja ovo radim samo zbog sebe i zato sto volim znaci da bude jasno nisam clan nekih verskih organizacija i ostalih gluposti samo mi je to trebalo i et pomaze mi i koristim to.

  • Anonymous
    January 28, 2014

    Ja imam problem sa anksioznoscu vec dve godine pa sam otvorila forum na tu temu pa bih volela ako podelite svoje iskustvo i tamo. Hvala. http://anksioznost.serbianforum.info/t2-anksioznost-i-borba-sa-njom

  • Anonymous
    January 13, 2015

    Ne mogu reći da je 'dobro', ali opet lakše ti je kad znaš da nisi sam. Da nisi jedini koji proživljava mentalni haos u glavi. Posebno kada to traje mesecima, a imaš samo 17 godina i umesto da živiš punim plućima, izlaziš, imaš dečka, učiš za školu, ti sediš kući, ubijaš se u pojam razniiim izmišljotinama koje tvoja podsvest servira, a ti im veruješ i pridaješ im značaj. To onda postane navika i svaki dan ti počinje i završava se sa istom negativnom mišlju. To te ubija, izjeda, isisava život iz tebe.
    Sad saznajem da se to zove depresija… I, jedino što me izvlači iz ovoga bar na trenutke jesu knjige:
    -Endru Metjuz – Biti srećan
    -Lujza L. Hej – Kako da izlečite svoj život
    A, onda koliko god ja shvatala da je sve u glavi, da ono u šta verujem postaje moja istina, da sam sve sama stvorila i izmislila, ja se i dalje vraćam tome, opet to prisvajam i opet upadam u začarani krug patnje.
    Priznajem i da mi je dosta puta došlo da odustanem, da prekinem ovu agoniju… Ali, pomisao na porodicu i šta bi to njima uradilo me vrati nazad i 'ohrabri' za još par minuta i onda sve opet.
    Jedino što sada želim je da opet budem ona stara, sa svim starim problemima, ali da me samo ovo napusti i da mi mira i života.
    Tvoj tekst me malo umirio i podsetio da se vratim pravom putu. Hvala ti na tome i eto, morala sam da napišem ovo negde, predugo stoji u meni… Jer nemam snage i hrabrosti da nekome o ovome kažem, ne još uvek. Strah me je da će to uticati na te ljude, jer ovo sa čim se ja borim… ovo je ozbiljan problem.
    Uh, želim vam svima sreće u životu i da pobedite to, neka se bar neko izvuče! <3

    • admin
      January 13, 2015

      Citiraću te da bih ti samo pokazala nešto 🙂
      " …ubijaš se u pojam razniiim izmišljotinama koje tvoja podsvest servira, a ti im veruješ i pridaješ im značaj" – dakle, to su izmišljotine, kojima TI veruješ i TI pridaješ značaj.

      Imaš jedan život, svi imamo, ispuni ga maksimalno kvalitetno. Nemoj da dozvoliš da te pobedi nešto što si u nekom trenutku, u svom tinejdžerskom periodu sama sebi nepotrebno nametnula. Nisam puno starija, ali veća je razlika između 17 i 18, nego između 23 i 24 godine. Poslušaj nekog malo starijeg, a verovatno iskusnijeg. Ako su knjige način i deo pomoći, nastavi sa njima, ali uvrsti i nešto još.
      Nema potrebe da držiš u sebi, zaista. Dobrodošla si da podeliš svoje misli i iskustva, uvek :)!

  • bespomocan
    August 5, 2015

    Pozdrav Dijana. Ja sam prvi od muskaraca koji ima probleme kao i vi. Verujte da su siptomi isti samo sto je meni to ranije bilo salabije, a sada mnogo cesce. To je tako grozan osecaj, dekoncetrisanosti, poremecaj celog organizma koji dovodi do totalne deformacije organizma. meni to traje preko dve godine mozda i tri. Razmisljao sam da nekome kazem, ali nisam znao da objasnim i plasio sam se da ce pomisliti da sam poludeo. Molim te reci mi sta je najbolje prvo uraditi. Hvala unapred

  • bespomocan
    August 5, 2015

    Pozdrav Dijana. Ja sam prvi od muskaraca koji ima probleme kao i vi. Verujte da su siptomi isti samo sto je meni to ranije bilo salabije, a sada mnogo cesce. To je tako grozan osecaj, dekoncetrisanosti, poremecaj celog organizma koji dovodi do totalne deformacije organizma. meni to traje preko dve godine mozda i tri. Razmisljao sam da nekome kazem, ali nisam znao da objasnim i plasio sam se da ce pomisliti da sam poludeo. Molim te reci mi sta je najbolje prvo uraditi. Hvala unapred

  • Anonymous
    August 20, 2015

    Cao Dijana, i ja imam problem sa anksioznoscu a izgleda sada i sa depresijom..prvo sam imala blagu anksioznost dve god. Ali to mi nije bilo strasno bila sam svesna svog problema i znala sam sta je imala samo par fizickih simptoma i ponekad mi dodje tako isplacem se po sat vremema sto me.to boli bez razloga i vratim se u normalu, medjutim pre tri meseca stanje se promenilo samo odjednom neki nemir grozan u meni nisam znala sta cu sa sobom pa onda pocele opsesivne misli pa strah od sizofrenije i na kraju lezim i placem dva dana depresija od silnih nametnutih misli i straha uzas…molim te kazi mi da li je ovo samo pogorsanje moje anksioznosti ili je ovo nesto sasvim drugo? Hvala ti unapred na odgocoru puno ce mi znaciti ovih dana cu kod psihologa moram, i da li znas da li mi je potreban uput za psihologa ili mogu samo da odem?

What do you think?

Your email address will not be published. Required fields are marked *